CARPE DIEM

DJEVOJKA SA KOVRDŽAVOM KOSOM - Edin Šarić Krupljanin

Širok i iskren osmijeh,
oči iskrene i vesele,
zavoljela je cijeli svijet
i ljude koji je prijateljski grle.

Ponosna i sa kovrdžavom kosom,
hitra koraka, pozdrav za svakog,
lijepo odgojena, u gradu s ponosom,
od dobre majke i oca časnog.

Neven cvijet mnogo ljekovit,
a od tog cvijeta velika korist.
Djevojka sa kovrdžavom kosom
još uvijek vesela i s ponosom.

ZNAM JA NJEGA/NJU

-Poznajem ja njega/nju!
Ovo je rečenica koja je mnogim ljudima uništila privatni život, prijateljstva, radna mjesta, egzistenciju, budućnost, snove...
-Poznajem ja njega/nju od vremena kada je vukao šerpe za sobom!
Nekada smo se kao djeca igrali šerpama i to je nekima od nas jedina igračka bila, a oni koji vide zrelu-odraslu osobu, a zavidni su i ljubomorni, započinju priče o šerpama.
Meni su najdraži bili klikeri!

-Čuvajte se njega, on je imao mnogo žena!
Nisu se vidjeli mnogo godina i bilo mu je drago da se ponovo vide, a on njegov "prijatelj" ga s tom rečenicom dočeka u društvu mnogo njemu nepoznatih osoba.
Mnogo je tema o kojima se MORA i treba pisati!

Postavlja se pitanje:
-Zašto smo takvi?
-Koliko nam je potrebno da se naučimo uvažavati talenat, privatni život, uspjeh, rad i odricanje drugih ljudi?
Kažiprst nam je predugačak, a zaboravljamo kada sa tim prstom pokazujemo na druge ljude da je srednji prst(PARDON) okrenut prema nama.
Kažiprstom se mnogi brane od svojih mana, propusta, ljubomore, bolesne zavisti i psovka im je "zaštita" od njima neželjenih pitanja!

SNJEŽNA BAJKA - Edin Šarić Krupljanin

Jedna ružica mala
Snjeguljica se zvala.
Ispod snijega snivala
i proljeće čekala.

Na tepavice njene
padaše malene pahuljice
te male ružice
snene lijepe Snjeguljice.

Sunce zasja jače
pa otopi snijeg
oči Snjeguljičine progledaše
i ugledaše polje i brijeg.

Crveni obrščići mali
zarumeniše se još jače,
a oblačić bijeli
rumenilo joj skrivaše.

Prostranom poljanom zamirisa
cvijeće svih boja i mirisa
pa Snjeguljica mala
još više zablista.

FOTO: Google
Pjesma objavljena u zbirci STIHOVI OD SNIJEGA u izdanju Diligo liber iz Zagraba.

O ZIMO MOJA - Edin Šarić Krupljanin

O zimo moja ispod stare kule,
Moja mladosti sa rijeke Une,
Moj oče i moja stara majko,
Sjećanja moja na dječačke dane.

Skoro pa će mi šezdeset ljeta
Sjećanja mi polagahno blijede,
Ko li se Unskim obalama šeta
Evo kose mi sve više sijede?

Sutra, kada nove generacije dođu
I druga dječica se, u avlijama, zaigraju
Hoće li sjećanja da mi otiđu
I ulični psi prestanu da laju?

O zimo moja sa drvenih mostova,
Društvo moje iz nestašnih dana,
Ko li će tada o Uni da piše
I za njenim zelenilom da uzdiše?

Hoće li iko pjesnikov vapaj da čuje
I njegov stih iskren koji poručuje
Da se zapisano ne zaboravi,
Čari i ljepote rijeke Une da slavi?

O zimo moja i sve ljubavi moje
O kojima opjevah sve snove svoje,
O zimo moja i pjesme ne opjevane
Vrati me u moje najljepše dječačke dane!

FOTO: Jaro Photography
Hvala na ustupljenoj fotografiji.
Pjesma objavljena u zbirci STIHOVI OD SNIJEGA u izdanju Diligo liber iz Zagraba.

POSJETIO SAM VAS ZBOG VAS, A NE ZBOG VAŠEG NAMJEŠTAJA!

Ovim riječima sam nekoliko novih prijatelja posjetio u njihovim domovima.
Mislim da je njihov pogled mi dao sve odgovore, ali rekacija je bila ovakva:
-To nam do sada nikada niko nije rekao!
-Evo, ja sam vam to rekao i došao sam zbog vas, a ne zbog namještaja, zidova, prozora, fasada, krovova na kući!
Često se družimo, upoznajemo, ali mnogo pažnje ne poklanjamo onim vrijednostima koje su zaslužne da se o njima piše, govori...
-Neki dan smo, sličan tvome lusteru, kupili sebi. Rekoše mi moji novi prijatelji kojima sam sa riječima u naslovu prvi put ušao u njihov dom.
Koliko smo jedni od drugih korisnih stvari naučili?!
Koliko smo svjesni i Bogu zahvalni za blagodati uzajamnog druženja, posjećivanja, savjetovanja itd.?!
Koliko smo svjesni prolaznosti ovoga kratkotrajnog života?!

Fotografija preuzeta sa interneta u nadi da će nam biti pouka, poduka i dobra podloga mojoj kratkoj priči?!

AUTOR: Edin Šarić Krupljanin

UMRO JE PJESNIK, A PJESMA ŽIVI

Da li
mrtav pjesnik
poslije svoje smrti
još uvijek živi?
Da li su
njegovi stihovi
za to krivi?

Ne, nisu krivi!
Stih po stih
slavi njegov život
poslije njegove smrti!

A ti,
koji si
pjesnika zaboravio
barem se
poslije njegove smrti
njega sjeti!

@ Edin Šarić Krupljanin
15.05.2024. godine 08.25

KROZ ZAMRZNUT PROZOR
(za moju Senadu)

Gledam jedna stolica prazna,
a na njoj ruža i vazna.
U vaznu nalih svježe vode
da se iz ruže novi cvjetići rode.

Gledam sto bez tanjira
i bez pribora za jelo,
to je ono što u dušu dira,
a moje srce nije htjelo.

Gledam na zidu bez slike ram,
a na ramu prašina debela,
niko ne obiđe moj stan.
Zar sam opet na ovom svijetu sam?

Pružih pogled kroz zamrznut prozor
i bijeli svileni zastor
na pustu i dugu ulicu,
pa se obradovah tvome veselom licu.

Tvoju ruku podignutu u pozdrav vidjeh
i ja isto tako učinih,
pa se susretu s tobom obradovah
i da nisam sam tada shvatih.

AUTOR: Edin Šarić Krupljanin

DVIJE LAĐE NA UNI
autor teksta: Edin Šarić Krupljanin

Biti sretan je želja svakog čovjeka.
Definicija o sreći ima mnogo. Sretnih trenutaka sam doživljavao i ovo je jedan od onih o kojem želim da spomenem.
Ovo je priča iz 2018-te godine kada sam radio na svojoj trećoj knjizi. Ta knjiga mi je otvorila mnoga vrata, upoznala me sa mnogo divnih i dobrih ljudi, a jedna divna i dobra duša je majka Fadla Isaković. Ona je supruga rah. Alage Isakovića likovnog umjetnika, humaniste, nastavnika likovne umjetnosti, velikog a skromnog insana. Dobivši dozvolu da akvarel dječaka sa maslačkom uzmem za cover(naslovnicu-korice) svoje knjige osjetio sam ogromnu sreću, pao mi je kamen sa leđa kako da to riješim... Footografsko umijeće na kojem sam mnogo zahvalan pokazao je njen sin Dino Isaković poklonivši mi nekoliko formata slike i rekavši da će mi trebati kada se bude knjiga bude štampala.
Dakle, knjiga je završena, prezentovana u mom rodnom gradu Bosanskoj Krupi pa sam posjetio majku Fadilu(iz poštovanja je tako nazivam). Otvorila je svoja vrata i ugostila me sa ukusnom kahvaom i kolačima. Tada smo se kroz priču sjetili rah. Alage pa je majka Fadila ustala i rekla:
-Sine, imam nešto za tebe.
Ostao sam bez daha, vidno iznenađen, a i sretan.
Otvorila je klizna dvokrilna vrata od svog dnevog boravka i pokazala mi slike likovna djela našeg rah. nastavnika.
-Sine da je moj rah. Alaga živ plakao bi od sreće kada bi vidio svoje likovno djelo na tvojoj knjizi.
-Uđi pa izaberi sebi sliku.
Ušao sam i nisam mogao da vjerujem svojim očima od siline emocija, iznenađenja kojem ne mogu da nađem pravu riječ, pažnje i poštovanja majke Fadile...
Ne znam koliko sam stajao ispred slika koje je ona postavila na ugaonu klupu.
-Zar je ovo moguće? pitao sam se u mislima.
-Bože dragi, koja je ovo ljepota! slijedeća misao prolazi kroz glavu.
-Koju sliku da uzmem? Kako da pravilno odlučim?
-Sve su mi lijepe, drage...
-Kako da pravilno postupim, a da ne povrijedim osjećaje majke Fadile! opet nova misao mi dolazi.
Čini mi se da bih mogao tako stajati dugo, uživati u ljepotama boja i pokreta kistom čestitog rah. Alage.
-Uzeću ovu sa lađama i visećim mostom na rijeci Uni.
rekao sam, a prije toga sam držao još dvije slike koje su bile moji "favoriti" za dar mojim očima gledajući svakodnevno sliku na svome zidu.
Hvala majko Fadila, hvala Dino, hvala, hvala, hvala...
Siguran da su to simboli našeg grada Bosanske Krupe i naših Krupljana koji sve te ljepote i čari nose u srcu i duši širom svijeta.

NI VAGABUND, NITI BOEM - Edin Šarić Krupljanin

Šta god da napišem,
šta god da spomenem,
o čemu god da maštam
nisam Vagabund niti sam Boem!

U ženi vidim božije stvorenje.
U njoj su mnoge čari života.
Ona je majka, sestra, tetka...
U ženi je velika ljepota!

U skromnosti se rodio.
U roditeljskoj ljubavi stasao.
U stihu i pjesmi živio.
U poeziji sebe pronašao.

Možda sam stihom lutao
i pjesmom, o ljubavi, maštao,
ali nikada, baš nikad, nisam
Vagabund i Boem postao!

LINZ, 02.02.2024. godine u 9:50