Selmini recepti s pričama

Da postane to, neka drukčija ljubav, govorili su o dugogodišnjoj.
Postane nešto drugo, neki sasvim novi vid čvrste povezanosti izmedju dvoje ljudi.
Nisam o tome tada razmišljala. Nije me se direktno doticalo, u one dane bujanja silnih emocija i uskladjivanja naša dva bića.
Šta zna mladost? Ne treba ni znati...
Ali, eto..sjetim se danas ovih opisa, veoma često.
Nanizane godišnjice našeg braka. Podigli, izveli na put svoj potomak.
Sebe prilagodili onom drugom, koliko nam je vlastito unutarnje biće dopustilo. Vezali se beskonačnim nitima, svjesno i nesvjesno.
I zaista je drukčija ta ljubav. Povija nam tijela jedno drugom. Brižna, za onaj najjači oslonac.
Ostali iza nas uzburkani valovi, strepnje i šutnje, buka i tišina.
Kad pomislim da je moglo drukčije, ( a moglo je samo onako kako je bilo....), ipak me podsvijest vrati mojoj sigurnosti u vlastiti izbor, upornosti da prihvaćam i mijenjam, onako koliko to život dopušta. Da kažemo šta želimo, o čemu slutimo...
U malom prostoru, a i da smo u dvorcu, opet bismo uvijek jedno uz drugo, pa i šta će nam?!
Uskladili hod. Moj, nesiguran, zbog narušenog zdravlja što prati moje noge. Tvoj siguran, samu me ojačava.
Pri pripremi hrane, objedu, odmoru, planiranju života, uvijek novih projekata, a najvise u onom svakodnevnom, naizgled beznacajnom, a toliko vaznom.....totalna simbioza. Preplela se dva bića na sto načina. Dvije sasvim različite vrste, nadopunjuju i podupiru jedna drugu.
Moj mir spram svega što nas prati, čvrsti korijen koji samo žena može pustiti da obitelj ustabili i štiti. Čvrst u svojoj nakani, krhak od najtananijih emocija sazdan.
Tvoja snaga da čuvaš i štitiš sve naše ...
I pretvori se u nešto drugo ona ljubav s početka, da postane ljubav života, oplemenjena, uzvišena, zbog svih prepreka koje je uspjela savladati.

Priča o ljubavi.
Mislim da su, u stvari, sve priče, priče o ljubavi, ...ovoj ili onoj..
Ne stanu u jednu, vežu se u niz probuđenih emocija, doživljenih, osviještenih, potisnutih...
Ti i ja!
Potpuni stranci!
U trenu se prepoznali, pa se zamaglilo sve što smo prije doživjeli i sve što nas okružuje. Sami jedno drugom dovoljni.
Krenula priča baš na današnji dan, davne 81. Svega se sjećam kao da je jučer bilo.
Sanja i ja, nakon šetnje korzom, stigle do Caprija. Gužva u kafiću razlila se po stepenicama i zidićima uz njih.
A gdje ću ja sjesti, upitah više za sebe, a nepoznati momak, sa zidića podignu čašu i reče , evo, ovdje!
Od te večeri, nas dvoje jedno uz drugo, dok nas smrt ne rastavi.
Došao iz Zagreba, na službu u Doboj. Ja tek završila treći ekonomske.
Ljubav je valjda jedini osjećaj koji ne možemo potaknuti. Desi se ili ne desi. Ne stvore ju ni zagrljaji, ni poljupci, ...ništa ....Ne možeš govoriti nekome, volim te, volim te...pa da te taj neko zavoli...a ni ti njega..
Još premladi, a nepogrješivo smo znali i vjerovali.
Već si me to ljeto zaprosio!
Čekali da završim četvrti razred i vjenčali se!
Mi prepoznali jedno drugo, ne sluteći da je univerzum valjda već tad otkucavao koliko nam je zajedničih godina ostalo.
Ne znam zašto ljudi stareći, sve manje govore o ljubavi prema svom partneru, kao da je to emocija koju vežemo samo za mladost. Možda jer sve u životu prihvatimo zdravo za gotovo, misleći da će trajati vječno. A neće!
Tek rođena zrije, produbljuje se, veže neslućenim vezama, kroz teške životne situacije. Mijenjamo se s njom, oblikujući i sebe prema onom drugom, često nesvjesno.
Zato su ponekad nepotrebne riječi. Pogledom sve kažemo, pokretom, naučeni se nadopunjavati.
Kad sam tebe izgubila, uskovitlalo se toliko proživljenih detalja našeg života, koje tijelo, valjda boreći se da ostane zdravo, ponovo oživljava.
Na tebe, odgovarala sam ljubavlju, kroz sve godine koje smo proveli zajedno.
Ljubavlju, riječima i zagrljajima. Mada, oboje smo znali reći, tamo gdje sve štima, neko opasno pati.
Sa stotinu remenja, vukli život uvijek u istom pravcu, zajedno.
Uljepšavala ti život, kao što si ga ti uljepšavao meni, svako na svoj osoben način.
Ti postupcima, stotinama sitnih pažnji, stotinama krupnih. I sad slike ruža, svih boja, koje si donosio bez povoda, poslije mojih operacija nosio me, kupao, oblačio. Sretan sa mnom, kada bih opet stabilno hodala i vratila se u normalu.
Moja bi Luna znala reći, gledajući ogrlicu sa srcem, oko vrata, ,, striček Pero ti poklonio ljubav,,!
Ja sam vazda pitala, ,, gdje moj muž dragi, gdje moj najdraži vatrogasac,,?
Ti dao meni, ja dala tebi, pa smo se skućili najprije ljubavlju, prije svega što smo stvorili u našem domu.
Udarili temelje baš one večeri u Doboju, a život nastavili u tvom Zagrebu!
Sve ostalo, sitni filigranski rad, uporan. Stvaranje života nama po mjeri.
Danas, pogledamo se sinovi i ja, krune naše. Očima prenesemo tugu za tobom. Ne trebaju riječi.
,, Idemo, majko, malo prošetati,,!
,, Hajdemo, prijaće mi zrak,,!
U mirnoj šetnji, kao da i sad koračaš s nama. Ponekad okrenem glavu i namignem kako smo jedno drugom često.
Odgovori mi poneki pjev ptice, nekakav povjetarac ili miris, kao da mi daju znak i vjetar u leđa, ljubavi moja!
21.06 2022. Selma Pavičić

Koliko smo važne?
Dijete gleda svoj majku od prvog dana. Čuje joj boju glasa, osjeća dodir. Od onog osjećaja iz tijela, do onog iz naručja.
Dijete sluša svoju majku dok ga uči koracima. Kad padne, najprije u nju pogleda. Od onoga što na njenom licu vidi, ovisi hoče li zaplakati ili jednostavno ustati.
Dijete uči od svoje majke, kad prvi put samo izađe iz kuće. Usmjeren, ojačan, od nje ovisi hoće li ići podignute ili pognute glave.
Kad jednog dana ode za svojim životom, ono što mu damo, biti će temelj njegove osobnosti.
Jučer gledam svoje sinove, dvije polovice moga srca. Ljudi odrasli, još moja djeca.
Je li bilo teško?
I za sve ima riječi, samo za to nema. Tu se šuti i pusti onoj toplini roditeljske ljubavi da nas preplavi.
Kad odrasli ljudi uzvraćaju pažnju roditelju...
Zahvaliti se životu...

GULAŠ OD TELEĆEG SRCA
Radna subota. Muž kuha.
Ovaj bi ručak mogli pribilježiti kao šparan. Skromne namirnice su vrlo malo koštale.
Skuhanog bulgura ostalo od petka, ali je to mogla biti i skuhana riža.
Teleće srce je po cijeni od oko 2.5 E za kilogram, što je jako jeftino.
Dobro udinstan luk u koji je naribao mrkvu. Na njega male kockice telećeg srca. ( Uklonio je velike žile i masnoću.)
Posolio, pobiberio, dodao crvene začinske paprike, malo ljute.
Dugo dinstao poklopljeno, u vlastitom soku.
Pred kraj zalio čašom dobrog crnog vina.
( Uvijek podlijevajte hranu vinom koje biste popili. Ne mora biti preskupo, ali neka to nije neko slabo vino. Utjecati će na okus.)
Pustio da alkohol ispari.
Danas me dovezao s posla. Dočekao me u stanu, serviran stol, zelena salata s malo češnjaka, začinjena bućinim uljem, čaša vina...
Nama je bilo u slast ovo jednostavno jelo.
Jeftino!
Sva ova pažnja, skupa je stvar !!!
Odlučite li se za pripremu, učinite i Vi da obično postane posebno!
Živjeli!